Dragi blogovci!
Dugo me već nije bilo na blogu i vjerujte da mi je žao zbog toga, nadam se da vas nisam razočarala....naime 2 mjeseca sam bila u izolaciji na Kornatima, a kada sam se vratila pala sam u depresiju koja me drži već 3 tjedna...već nekoliko dana razmišljam o ljudima koji me okružuju i shvatila sam da svaki od njih nešto traži od mene, nešto očekuje...jeste li se kada zapitali koliko drugi ovise o vama i vi o njima? Ja jesam...došli su trenuci kada jednostavno poželim da se zatvorim u svoja 4 zida, da nikoga ne vidim i ne čujem, da se posvetim samo sebi...da razbistrim svoje misli i odlučim što želim u svome životu i koga želim pored mene...udaljila sam se od dečka, prijatelja i roditelja....rekla sam da me moraju pustiti da povratim svoju osobnost...da opet budem vječno nasmijana, vedra i komunikativna....shvatila sam da svako od njih nešto traži od mene...nesvjesno ali ipak traži....a nitko ne shvaća da nije lako uvijek nešto davati a ništa ne tražiti...dečko traži da budem s njim od 0-24 h na dan, da budem vesela, prijateljica traži da idemo na kavu svaki dan, mama traži da rješavam obiteljske probleme jer sam ja jedina koja je u dobrim odnosima sa svim članovima....svi nešto traže, a nitko se nije zapitao da li sam ja sposobna da izdržim sve to i da ispunim sve njihove želje...prije mi je uvijek bilo važno da svi oko mene budu sretni...mislila sam da ću i ja tako biti sretna, ali nije tako! Prvi put u životu sam pala tako duboko i po prvi put se osjećam tako nesretno, tako izgubljeno u željama drugih.....uvijek sam ispunjavala tuđe želje, a nikad ništa nisam tražila zauzvrat. Sada kada tražim samo malo samoće nitko mi je ne želi dati. Zašto?! Nitko ne shvaća da me jednostavno trebaju pustiti da se sama izvučem iz ovoga, jer mi nitko od njih sada ne može pomoći. Trenutno postoji samo jedna osoba koja me zna utješiti i koja mi pomogne svaki put kada padnem da se dignem još jača, a ta je osoba sada jako daleko...poznam ga kraće nego duge, ali me poznaje bolje nego itko...sa mnom je prošao svo vrijeme izolacije na Kornatima i samo je pogled dovoljan da shvatimo što si želimo reći...nikad ništa nije tražio od mene....tražio je samo da razgovaram s njim i da se ne povlačim u sebe, da se ne skrivam u svoja 4 zida...nikad me nije prisiljavao da razgovaram kao što to drugi čine...pustio me da me prođe kriza i razgovarao sa mnom kada sam ja to htjela, kada sam bila spremna na razgovor...nikad nisam mislila da ću poželjeti vratiti se na Kornate, ali neki dan sam iz sveg srca poželjela da se vratim tamo...tamo gdje sam se osjećala zaštićenom od svega...ali to je nemoguće. Zasad ću se samo povući u sebe i pisati svoju knjigu, knjigu svoga života....puno mi je misli sada na pameti, a tako malo vremena i mjesta da ih kažem.....stoga obećavam da ću vam se još javiti jer znam da me neki od vas uistinu shvaćaju, a i lakše mi je neke stvari napisati nego reći...stoga, dragi moji blogovci, do idućeg posta...BVB
Opet razmišljam o svome životu...
Danas možda više nego prijašnjih dana
Bog me i dalje vodi svojim putevima
koji su ponekad tako teški...
možda put nije neprohodan,
možda su to samo teški okovi oko mojih nogu,
okovi koji mi ne daju putem sreće...
možda su to samo moje misli,
misli koje me često vode tamo gdje nisam sretna...
Eh da mi je vratiti godine...
godine djetinjstva kada je sve izgledalo tako divno i krasno...
godine kada nisam shvaćala surovost ovoga svijeta
kada nisam poznavala ljudsku zlobu...
od danas više nisam tinejdžerica...
od danas su moje najdraže godine zatvorene na stranicama mojih bilježnica...
zarobljene su među mojim pjesmama...
eh da mi je vratiti godine...
Htjela bih opet biti mamino malo zlato,
tako nevino i čisto...
slobodno...
tako puno onog nemirnog i istražiteljskog duha..
tako znatiželjno i nemirno dijete...
dijete koje sam nekoć bila!
Ali...
moje želje se ostvariti neće...
jer vrijeme ne mogu natrag vratiti
moram nastaviti živjeti kao žena!
Više nisam ni dijete ni djevojka
sada sam već odrasla žena...
Toliko godina je iza mene,
toliko neprežaljenih ljubavi, neispunjenih želja,
neprospavanih noći, izgubljenih prijatelja, novih poznanika...
a starih stranica...
Sve je to iza mene i više se neće vratiti
ali ipak...
danas, na moj 20. rođendan,
kada budem gasila i posljednju svijećicu na mojoj torti,
opet ću zaželjeti da barem danas budem sretna kao što sam nekoć bila...
i da samo danas probudim ono dijete skriveno duboko u meni
jer samo to danas želim biti...
Ugasite sa mnom i posljednju svijećicu na mojoj torti...
Vratite osmijeh na svoje lice...
i danas budite sa mnom u mislima....sretni!
Dragi moji blogovci, čitatelji i prijatelji!
Jučer sam dugo u noć razgovarala s jednom meni dragom osobom koja mi je rekla da sam se jako zatvorila u sebe...ja sam odgovorila da ja to znam i da mi trenutno više odgovara biti sama u svoja četiri zida sa svojim papirom i olovkom u ruci...uz to sam i rekla da mi je u zadnje vrijeme lakše razgovarati sa papirom i kompjuterom nego s ljudima...na to sve ta mi je osoba rekla da se sve više pita zašto su ljudi takvi i zašto moraju uništiti sve lijepo što postoji u nekoj osobi?! Tada sam se uistinu i ja zapitala...shvatila sam da me i dalje slijede i u stopu prate moja loša iskustva iz prošlosti i da me ona polako izjedaju iznutra, a ja nikome ne mogu reći što je to što me boli, što me zatvara i što me tjera na bijeg od ljudi i od same sebe...moji najbolji prijatelji već duže vrijeme pokušavaju doprijeti do mene i natjerati me da kažem što mi je, ali im to više baš i ne uspijeva...prijateljica koja me prije uvijek mogla nasmijati bez obzira u kakvom ja stanju bila sada ni to više ne uspijeva...vjerojatno se pitate što se to slomilo u meni...vjerujte da se i ja isto to pitam iz dana u dan, ali još uvijek ne pronalazim odgovor...trenutno sam u periodu kada mi godi moja samoća i kada su mi potrebni samo moji zidovi, ja, moje misli i moj Bog...svi me poznaju kao vedru, uvijek nasmijanu, ludu i otkačenu djevojku punu duhovnosti i topline koju nosi u sebi, ali sada....sada to sve polako nestaje...ne znam gdje to odlazi...želim vratiti svoje pravo ja, stvarno želim biti ona stara i trudim se vratiti onaj dobro znani osmijeh na moje lice i onaj optimizam...ali što dalje idem sve mi je teže...ponekad se bar na trenutak uspijem vratiti, ali to nestane u trenutku...znam da se ne smijem zatvarati u sebe, znam da ne smijem dopustiti da me prošlost odvuče na dno s kojega se neću moći dignuti, ali više ne znam što učiniti...jedine osobe s kojima još mogu razgovarati i kojima mogu reći kako se osjećam ste vi...moji prijatelji preko "žice" kako bi rekla moja prijateljica...tražim izlaz iz ovog sivila koje me je ovilo kao plašt, tražim savjet kako da budem opet ja, ona stara ja koja je tako otvorena i komunikativna da nema nikakvih problema u komunikaciji s ljudima oko sebe...pomozite mi molim vas i molite se zajedno sa mnom da pronađem svoje staro ja i da više ne tjeram ljude od sebe kao što to sada činim...da se ne zatvaram u svoje zidove i da vratim osmijeh na svoje lice...hvala vam što me uvijek saslušate i dajete mi riječi podrške! Marija
Život u vremenu...
Vrijeme tako brzo prolazi...ni ne okreneš se oko sebe a već je prošla cijela godina...što si učinio? Puno ne važnih ili manje važnih sitnica...što ćeš sutra učiniti? Ne znaš jer svaki novi dan je novi izazov...već je stiglo i proljeće a ja sam još u vremenskom zastoju....kao da nije prošao ni Božić a ni Uskrs...sve je tako staro jedino sam se ja promijenila...mnogo toga sam prošla u ovom kratkom vremenu, ali još uvijek se držim jer znam da me Gospodin drži kao kap vode na dlanu i da je On uz mene i onda kad je najteže...prošla sam krizu s roditeljima i sada napokon mogu reći "Danas je novi dan i život je lijep!" Lijepo je živjeti u ovom carstvu novosti, novih ideja iako još uvijek bole poneke stare rane i stvaraju se novi ožiljci...Svakome od vas neka Gospodin udijeli nadu, vjeru, ljubav, snagu i radost da vam svaki dan bude lijep bez obzira na izazove koji vas čekaju i bez obzira na ono sutra....živite danas jer sutra je drugi dan kada vas čeka nešto drugo...moje geslo je Carpe diem! - iskoristi svaki dan kao da ti je posljednji i živi kao da ne postoji sutra jer vrijeme tako brzo prolazi a mi smo samo prolaznici na ovome svijetu...pozdrav svima i neka vas dragi Bog čuva!
16.04.2007. u 12:21 | 7 K | P | # | ^sada je kasno...
Toliko puta poželim da nestanem...
da nestanem tako daleko,
da me više nitko neće moći pronaći...
da se sakrijem u okrilje svoga Gospodina
i u Njegovom krilu isplačem svu moju bol i tugu...
Često poželim vikati
vikati da me svi čuju...
ali ni tada nisam sigurna da će me moj otac čuti...
skrivam se u sebi
pokušavam zaboraviti da me nije volio
ali nije to baš tako lako...
Bože, zašto si me dao u ruke ocu koji me ne voli?!
Zašto si dopustio da me učini tako plahom i nesigurnom?!
Zašto si dozvolio da budem tako nesretna?!
Jedino što sam željela je samo jedna lijepa riječ,
jedan poljubac, jedan zagrljaj, jedno "volim te, kćeri!"
Nikada to nisam dobila
moja želja se neće nikada ostvariti...
Sada kada je kasno za povratak kući,
po prvi puta u životu se osjećam tako samom,
ostavljenom i napuštenom...
nevoljenom...
Jednom ću valjda i ja biti nešto u njegovom životu...
Molim Te, Bože, reci mi da hoću...
ali nisam sigurna da će tada to biti važno...
ja više nisam dio njegovog života,
ustvari, nikada to nisam ni bila...
majka je ta koja me voljela,
pokušala mi je nadoknaditi očevu ljubav, ali...
ne može majka biti otac...
Sada je kasno za povratak kući,
rodne kuće ja više nemam...
ostala je samo majčina slika i glas,
suza za bratom i njegov poljubac...
ostala je samo praznina ispunjena bolom i samoćom,
samo suza i sjećanje na prošlost...
Bože, daj mi snage da odagnam ovu tugu,
dopusti mi da živim kao dijete sreće...
daj da prebolim svoga oca
i živim kao sva druga djeca...
Ah...oče, zašto me nikada nisi volio?
Zašto si mi sreću oduzeo?
Zašto si me otjerao od sebe,
zašto ti nije stalo do mene...
odgovor vjerujem nikada neću dobiti,
samo ću još jednu suzu zbog tebe proliti...
Oče, ako me čuješ ovoga puta...
pomozi mi, jer nema drugoga puta...
dok polako tonem u san
i sklapam svoje sumorne oči
još uvijek se pitam hoćeš li mi doći...
Sada je kasno za povratak kući
a na usnama mojim leži tvoje ime i jedno pitanje...
oče moj, zašto me nikada nisi volio?!
Evo i nekoliko sličica koje predstavljaju nešto važno u mom životu...
ljubav prije svega...
majčinska ljubav prema djetetu je nešto što se ne može opisati niti jednom riječju..ona je istinska i tako čista da se s ničime ne može usporediti...
dijete je san svake žene...ono upotpunjuje život i čini ženu potpunijom...tada više ne živi samo za sebe već i za drugoga...
tako mirni i tako slatki...tko ih ne bi poželio...
slika govori više od tisuću riječi...
moje najdraže cvijeće...
boja mojih očiju...
meni jedna od najljepših i najplemenitijih životinja...osjeti sve što ti se vrti u glavi...osjeća ono što ti osjećaš...
tako malo i nevino...
moja želja...
anđeli...
opet ruža..
vjera...ufanje...ljubav...
Bog ti nije obećao osmijeh bez suza,
put bez trnja,
radost bez tuge....
ali ti je darovao ljubav prema ljudima,
vjeru u život,
nadu u vječnost...
Zato hodi i koračaj svijetom,
podigni glavu,
pusti neka te vodi...
Dok je On uz tebe sve će lako biti,
ti samo koračaj i nosi ljubav svima,
samo vjeruj i ljubi...
Gdje vidiš beskrajno plavetnilo kako se stapa s nebom
tamo te čeka Gospodin i predaje ti ljubav, vjeru i nadu
da ih širiš svijetom i to je jedino što ti treba...
Samo hodi...to je ono za što si stvoren!
Eto društvo da i ja napišem novi post....
Ne znam ni sama o čemu bi pisala...eto došao je 2. mjesec, došli su ispiti i tako moga slobodnog vremena više nema...sada treba ugrijati stolicu i krenuti u borbu s ispitima...a preživjet ćemo mi i taj drugi mjesec pa šta bude...
Eto i jedna novost...nakon mog (ne)prežaljenog dečka opet sam oborila svoj rekord...s mojim trenutnim dečkom sam izdržala već duže vrijeme pa sada imamo tzv. "obljetnicu", no kako je on na terenu, vraća se sutra i spremio mi je nekakvo iznenađenje i ne želi mi reći koje...moram priznati da sam mislila da će zaboraviti na taj datum ali me stvarno iznenadio...
Bitno je da napredujem, zar ne?! Eto dokaz da vrijeme liječi rane, ali samo kada ti to želiš....nešto moraš pustiti da bi nešto dobio...Tako je Bog odredio i On tako želi ali nas On na tome putu i prati...
Pozdrav
Ja se ispričavam kolegici s faxa što je vlakić malo zastao u prometu...nisam ovih dana bila na netu pa nisam mogla nastaviti vlakić ali eto...sada ću ispraviti tu pogrešku...
5 stvari koje volim...hm...
1. pjevanje-to je nešto što me ispunjava
2. molitva - tada kažem sve što želim i sve izbacim iz sebe...sve što me pati, tišti, veseli...i poslije toga dolazi veliko olakšanje
3. ples - to me opušta i kada plešem samo se prepustim da me pjesma i ritam nose
4. putovanja - uvijek upoznam nove ljude, nova lica i steknem nove prijatelje a isto tako i upoznajem nove krajeve...
5. iskrenost - tu osobinu jako jako cijenim i ne volim kada mi netko laže...iako istina zna i boljeti sigurna sam da boli manje od laži...
Zatim 5 stvari koje ne volim zar ne?!...evo ovako..
1. laž - podudara se s 5 stvari koju volim...mrzim laži jer za njih nikada nema dovoljan razlog tj.uvijek je bolje reći istinu
2. dvoličnost - ne volim takve ljude koji se prave da su ti prijatelji a zabiju ti nož u leđa čim se okreneš
3. tračevi - nisam osoba koja se osvrće na njih ali su mi do sada poprilično otežali život...ja se ne petljam u tuđi život pa ne volim ni da se drugi petljaju u moj...čisto jednostavno...ako već govore o meni neka bar bude istinito...
4. alkoholizam - puno je razloga zašto to ne volim i zašto pokušavam izbjeći takve ljude kad im ne uspijem pomoći...ali ne želim to objašnjavati
5. neozbiljnost - ako je vrijeme da se neke stvari ozbiljno odrade tu nema mjesta za zafrkanciju i neozbiljnost jer to oduzima jako puno vremena kojega studenti baš i nemaju...
Još mi je preostalo samo 5 aplikacija: mail, blog, razne pretrage, i ne znam ima toga jako puno
Dugo me nije bilo na blogu, ali eto ništa se nije ni promijenilo....promijenila sam se samo ja jer sam pustila svom srcu da se opet otvori i nekoga zavoli..dugo mi je trebalo da shvatim da je vrijeme da krenem dalje i sada kad sam to učinila na mom licu opet je osmijeh koji zrači toplinom i ljubavlju...dugo je bio hladan i udaljen od svijeta realnosti u nekom svijetu imaginacije...al opet sam tu i ovoga puta mnogo sam jača...neću više pisati tužne pjesme bez tračka nade u njima, želim svoju sreću podijeliti sa dragim ljudima i svoje misli poslati da putuju svijetom...neka lutaju sve dok ne obiđu svijet i ne vrate mi se ponovo....
09.01.2007. u 15:10 | 6 K | P | # | ^Jednom kad noć ukrade nebu,
sve što si voljela na njemu,
bit će ti žao, bit će ti žao što nisam tu
jer ruke pamte samo ljubav najbolju...
Jednom kad usne ne budu htjele
u strancu utjehu tražiti,
suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo...
Kad tuga jednom na vrata dođe
a samoća zaboli,
hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti?!
Bili smo jednom najbolji,
o nama su priče pričali
i sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti,
poslije mene su ti lađe slomile bure i vjetrovi...
bure i vjetrovi....
Pustila sam te kao sjenu da mojim životom kročiš,
pustila sam srce da ponovo voli....
Sada sam ostala sama sa svojom tugom i boli,
kao što si došao tako si i nestao...
Samo dragi Bog zna zašto sam te pustila
i samo On zna zašto opet patim ja...
Od tebe ni riječi više nema,
a moja duša, uz tužnu gitaru, počinje da drijema...
